Piše: Velizar Radonjić

IMA JEDNA ZEMLJA...

(esej)

“Nositi neprekidno u sebi Crnu Goru znači i dar i prokletstvo. Crna Gora je i morska pjena i sniježna prašina, igra kamenih litica i sunovrat potoka, grohot bitaka i pijanstvo ratova. To je zemlja nade i očajanja, jave i snoviđjenja... To je zemlja najvece krajnosti – dubokog mraka i raskošne svjetlosti, slobodni zatočenik i usužnjena sloboda…” (Veljko Vlahović)

Ima jedna zemlja, napisao sam svojevremeno u jednoj bajci,  lijepa kao grijeh, satkana od divlje ljepote i krajnosti nastalih igrom bogova koji su je stvarali: noge joj zapljuskuje toplo more a kose raspliću ledeni vjetrovi, isprepletana surovim liticama i plodnim poljima, bistrim jezerima i divljim rijekama; jedni uz druge rastu i plod svoj rađaju i sočna smokva i opora oskoruša, maslina i vinova loza, a tik do njih vučji trn i kukurijek.

Samim postanjem stvorena za najveće krajnosti. Nastala na   raskršćima gdje se ukrštaju putevi: migracioni i karavanski, trgovački i osvajački; nad njom se od pamtivijeka sudaraju vjetrovi. Vjetrovi i putevi su donosili vojske i vojskovođe, carske galije i divlje horde, sa sve četiri strane svijeta.

Stasavala na razmeđi civilizacija i kultura, vjera i religija, naslijedila je od osvajača i vjekova sve njihove različitosti i sve njihove krajnosti: naslijedila je nekoliko vjera i bogomolja ali i bezbožnike, najstariju štampanu knjigu i nepismenost, pozorište i vašar,  valcer i kolo, klavir i gusle, violinu i diple...

Čovjek je čovjeku Kain

“Ljubi bližnjega svoga” reče Bog i stvori Kaina i Avelja. Stvori Bog i ovu zemlju na vododjelnici morskih slivova. Podijeljenu po slivovima, posvađanu i raspolućenu po vjerama i nacijama, pocijepanu po svim šavovima: ima šest naroda zapisanih u Ustavu, nekoliko vjera i religija podijeljenih u dvije Pravoslavne i Katoličkoj crkvi, Islamskoj vjerskoj zajednici i još nekoliko crkava i zajednica, jedan jezik sa dva pisma i četiri  nacionalna  imena, dvije akademije nauka, dva kalendara,... Ima sve ono što čini ljepotu i bogatstvo različitosti, ali u ovoj zemlji je to usud, razlog za podjele i sukobe – da, ako nema ratova, imaju oko čega da se kolju i jedni drugima kopaju oči.

U ovoj zemlji čovjek je čovjeku Kain.

Zaslijepljeni vjerama i nacijama, učeni i podsticani da mrze, u ovoj zemlji je svako sumnjiv, svi drugi i drugačiji su neprijatelji. Učeni da mrze, stasavali na neznanju, na nacionalnoj, vjerskoj i političkoj zaslijepljenosti, sude i presuđuju svemu što ne razumiju.

Političari sude i presuđuju o najučenijim pitanjima nauke, kulture i umjetnosti, sude akademicima i naučnicima, presuđuju književnicima i umjetnicima, sudi se najvećim djelima nacionalne kulturne baštine. Što manje znaju i razumiju to odlučnije i surovije presuđuju.

Sudi i narod. Sudi i presuđuje političarima i sudijama, doktorima i profesorima, policajcima i novinarima, sudi istoriji i istoričarima, sude bližnjima, sude i presuđuju jedni drugima  - javno, bez milosti, sa  mržnjom i ostrašćeno. Oboljeli od pijanstva ratova pa im je razum postao luksuz.

Zbog toga ova Zemlja sve više postaje Tamni vilajet.

Istorija je uvijek posljedica nečije bolesti

“Svaka bolest ima svoju istoriju, pa zašto onda i istorija ne bi imala svoju bolest”, rekli bi satiričari. U istoriji njene bolesti zasigurno bi pisalo: “Istorija je uvijek posljedica nečije bolesti”. Ako se zna da istorija ove zemlje traje hiljadu godina za očekivati je da je bilo isto toliko bolesti koje su je opredijelile. Hiljadu godina istorije sa hiljadu nečijih bolesti i hiljadu ratnih pohoda kao posljedicama tih bolesti: od Kursilija sa vizantijskom vojskom na Tuđemilima, pa Kana Ogataja, preko Nemanjića, Osmanlija, Mlečana, Napoleonovog maršala Marmonta,  Habzburgovaca i Franje Josifa, Hitlerove soldateske, Pircija Birolija sa Musolinijevim crnokošuljašima…

Čitav milenijum okupacija, ratova, paljenja, razaranja, pljački, silovanja, asimilacija… A svi su dolazili sa namjerom da osvoje i pokore. Da uzimaju a da ne ostavljaju, da žanju ali ne i da siju. Da dijele i da svađaju. Iza sebe su ostavljali pustoš i mržnju među onima što su ostali. Milenijum  krvi i ognja sa rijetkim i kratkim periodima mira koji su trajali samo onoliko koliko je trebalo da stasaju novi regruti, novi junaci i vitezovi - svježa topovska hrana, pa opet ratovi, vojske i vojskovođe, izgubljene bitke i slavne pobjede, glasoviti junaci, mrtvi heroji i majke u crnini.

Istorija ove zemlje je u svojoj istoriji bolesti zabilježila i mnogo toga što nema u istorijama bolesti drugih naroda.  Zabilježila je brigadu “hiljadu staraca” koji su svojim tijelima napravili brešu kroz minska polja i bodljikave žice - da bi njihovi sinovi i unuci jurišali na utvrđeni Skadar. Piše i da je njen Gospodar, na Cetinju, uz najviše vojne počasti sahranio glavu svoga neprijatelja, piše kako su vojnici na Badnje veče na prvoj borbenoj liniji odložili puške da ne skrnave hrišćanski praznik. Sjutradan su ispisali Mojkovačku epopeju. Ostaće zapisane  “bijele čete” sa Krusa i Martinića – to sestre bezbratnice obilaze poprišta poslije bitke, prevrću tijela mrtvih neprijatelja i traže na njima oružje davno izginule braće. Ako ga pronađu znale bi da su im braća osvećena…. Zabilježila je i izdajnike kojih je bilo mnogo više nego što je istorija ove zemlje mogla da podnese.

Nastala na vododjelnici civilizacija i razmeđi svjetova, ova zemlja je uvijek bila razapeta između Istoka i Zapada. Dio nje je vjekovima beznadežno zagledan u Evropu, iskreno vjerujući da pripada tom civilizacijskom krugu. Drugi je njen dio bespomoćno zaglavljen u dalekoj prošlosti, okrenut Istoku i Majčici Rusiji. Oni treći, koji su uvijek na vlasti, vjeruju i klanjanju se samo onoj strani koja im garantuje vlast i profit, bez obzira na stranu svijeta. I kad god se ova zemlja primakne Zapadu, uvijek se spotakne na Istoku. Zbog toga i danas stoji tu gdje je bila vjekovima, razapeta između dvije civilizacije i između dva svijeta, između sopstvene budućnosti i profita onih koji njome upravljaju.   

Trenuci raskošne svjetlosti

U kratkim i rijetkim periodima mira ova zemlja je, poput Feniksa, ustajala iz pepela, lizala svoje rane i uspinjala se prema zvijezdama. Postajala je zemlja raskošne svjetlosti u kojoj su stvarani biseri graditeljskog nasljeđa i kulturne baštine. Nekad su ih stvarali njeni osvajači a nekad oni što nadžive osvajače. Tako su nastali: Kula Balšića, Stari Bar i Kotor; Hercegnovska Citadela, Cetinjski manastir, Gospa od Škrpjela i Husein-pašina džamija; Zatim, druga najljepša freska na svijetu, “Gavran hrani proroka Iliju”. Pa Carev most i Most na Maloj Rijeci; “Oktoih”, “Miroslavljevo jevanđelje” i “Moračka krmčija”; “Gorski vijenac”, “Luča mikrokozma”, “Zlatno runo”, “Lelejska gora” i Davidova zvijezda”; “Zle pare”, “Lažni car”, “Ljepota poroka” i “Jovana Lukina”…

Trenuci njene raskošne svjetlosti iznjedrili su: Popa Dukljanina, Ivana Crnojevića, Božidara Vukovića Podgoričanina, Andriju Paltašića i Štampara Makarija; pa Kneza Vladimira, Svetog Petra Cetinjskog i Blaženu Ozanu; Njegoša, Stjepana Mitrovog Ljubišu, Avda Međedovića i Marka Miljanova; Mihaila Lalića, Borislava Pekića, Radovana Zogovića; Dada Đurića, Petra Lubardu, Mila Milunovića, Voja Stanića; Veljka Bulajića, Dušana Vukotića i Živka Nikolića…  

Ali, ono čime se drugi ponose ovdje je neoprostiv grijeh. U ovoj zemlji će oprostiti mnogo toga. Oprostiće i pljačku i korupciju, zaboraviti ratove i oprostiti krv. Ovdje se jedino ne oprašta uspjeh. Dobra djela ne zastarijevaju i ne ostaju nekažnjena.

Nenavikli na trenutke raskošne svjetlosti u ovoj se zemlji uvijek vraćaju dubokom mraku.

Patriotizam je i dar i prokletstvo

U istoriji ove zemlje će ostati zapisano da je patriotizam najunosnije zanimanje njenih podanika. Ostaće zapisano i da je patriotizam nasljeđe vjekova, tradicije podjela na patriote i izdajnike. Kad god je narod bio gladan, kad su ga pljačkali, ponižavali..., a to nije bilo rijetko, nudili su mu patriotizam koji treba da opije, podijeli, posvađa i da zamuti. Gospodari ove zemlje, sa časnim izuzecima, poput onih trupaca koji u vrijeme novembarskog povodnja plutaju Moračom, umiju da plivaju i da se održavaju na površini samo u mutnim vodama.

Patriotizam u ovoj zemlji je vulgaran i primitivan, plod trulih kompromisa, trulih saveza i golog očuvanja vlasti. On je i paravan za pljačku podanika, poharu državnog blaga i bogaćenje vlastele.

Ovdje se patriotizam, vjekovima unazad, uzima na prazan stomak pa zato više i brže  opija.

Patriotizam je najveće prokletstvo ovoga naroda.

Zbog tog prokletstva, patriotizam u ovoj zemlji nikako da postane nešto sasvim drugo i sasvim drugačije, da liči na vrijeme, poput patriotizma Mahatme Gandija: “Patriotizam je čovjekoljublje. Ja sam patriota zato što sam čovjek i što volim ljude”. Patriotizam nikako da, pored čovjekoljublja kao univerzalnog,  postane sopstveni i većinski izbor da budemo građani a ne podanici, misleći pri tom na svoju i budućnost potomstva i da time preuzmemo odgovornost za posljedice sopstvenog izbora.

Patriotizam nikako da bude dar umjesto prokletsva.

Zemlja usužnjene slobode

Ova zemlja u mnogome liči na one iz bajki. U bajci sa početka teksta sam zapisao da je ovo zemlja bogate vlastele i siromašnog puka, baš kao u pravoj bajci. Zarobljena u nepotizmu, razorena korupcijom i kriminalom. Poharana i ponižena, podvedena svima koji su mogli da plate, silovana  i obeščaćena bez milosti, bez stida. Kao u nekoj ružnoj bajci.

Za nju su rekli da je „najljepši zatvor na svijetu“. „Vječiti zatočenik“. „Usužnjena sloboda“. Uvijek između ropstva i slobode - kad bi se oslobodila ropstva zarobili bi je njeni gospodari. Osvajala je slobodu ali nikada nije imala slobodne građane, slobodne institucije i slobodne medije. Ovaj narod se osjećao slobodnim samo u trenucima dok se borio za slobodu. Kad bi je dobio, osjećao se sužnjem - iz straha od slobode. Nenavikao na slobodu nikada nije ni znao šta bi sa njome.

Sveto pismo uči: „Ja sam Gospod Bog tvoj; nemoj imati drugih bogova osim mene“, a Crkva: „Molite se Bogu za one koji su na vlasti“. Budite, dakle,  podanici. Rasli i stasavali na ovakvom učenju bilo bi pravo čudo da su nešto drugo. Rođeni su i učeni da budu narod, učeni da budu podanici a ne slobodni građani.

Neko je napisao “Narod je narod samo kad ima zajedničke nesreće i zajedničke radosti. U svim ostalim prilikama postoje jedino ljudi.“ U ovoj zemlji isuviše dugo žive zajedničke nesreće i zbog toga još uvijek u njoj postoji samo narod a ne slobodni ljudi.  Zato u njoj, nikada od njenog postanka, ni jedna vlast nije napravljena ili promijenjena po volji i mjeri njenih građana. Vladali su samo oni koji bi pokorili zemlju ili narod, koji su naslijedili vlast ili su je oteli silom. Ovo je zemlja u kojoj narod ima slobodu ali nije slobodan, koja postaje Gluha dolina iz koje vapaji za pravdom i slobodom ne dopiru vani.

Zemlja nade i očajanja

Ima jedna zemlja, lijepa kao grijeh, satkana iz najvećih krajnosti, zemlja u kojoj bogatsvo njene različitosti predstavlja njen usud. U njoj je čovjek čovjeku Kain. Zemlja razapeta između Istoka i Zapada. Vjekovima beznadežno zagledana u budućnost, bespomoćno zaglavljena u dalekoj prošlosti.

Ova zemlja je, poput Feniksa, mnogo puta ustajala iz pepela, lizala svoje rane i uspinjala se prema zvijezdama. Postajala zemlja raskošne svjetlosti, ali se u njoj i danas radije vraćaju dubokom mraku.

U njoj je patriotizam najunosnije zanimanje i prokletsvo njenog naroda. Zarobljena u nepotizmu, razorena korupcijom i kriminalom, zemlja koja slovi za „najljepši zatvor na svijetu“. Zemlja u kojoj narod ima slobodu ali nikada nije bio slobodan. U kojoj nikada od njenog nastanka ni jedna vlast nije nastala iz volje njenih građana...

Ima jedna zemlja. Zemlja nade i očajanja... moja zemlja.

© Sva prava zadržava Velizar Radonjić