Piše: Velizar Radonjić
O HEROJIMA DANAŠNJICE
(izvod iz dnevničkih bilješki)
v Epidemija se tek zahuktava. Mnogo doktora,
sestara i tehničara će se zaraziti spašavajući živote građana Crne Gore. Bojim
se da će biti i onih koji će na prvim linijama odbrane položiti svoj život... Žive i preživjele će tapšati po leđima, pisati
hvalospjeve o njima. Onima koji ne prežive održaće prigodne govore..
v I kad sve prođe, zaboravićemo na njih, na njihovu
žrtvu, zaboravićemo da smo im nešto obaćavali i obećali... i sve će pokriti
trava... zelena trava zaborava. Na žalost - na čitavoj Planeti.
Nedelja 29. mart. Danas sam pun
safre. Otvorio mi se pisak da se svađam sa sveopštim planetarnim licemjerstvom.
Da se svađam sa licemjerstvom u odnosu na doktore i medicinske sestre – heroje današnjice.
No, da počnem redom. U Španiji ima više od 6.500 ljekara zaraženim corona
virusom. U Italiji više od 8.000. Slična situacija je, u manjem ili većem
procentu, širom planete. Mnogo ih je i na spiskovima umrlih... i ljekara i
medicinskih sestara i tehničara. Izgubili su život na prvoj liniji odbrane. Samo
u Italiji preminulo više od 80 ljekara. Često prepušteni sami sebi, ostavljeni
na cjedilu od onih koji su trebali da ih zaštite - od države.
Zločin
države prema njima je višestruk. Najveći broj njihovih vlada nije poštovao
preporuke ljekara, pa su mjere sprječavanja širenja epidemije bile neefikasne i
zakašnjele. Gospodari svijeta, koji gospodare životima cjelokupne populacije na
planeti, rugali su se doktorima i bagatelisali njihove procjene i zahtjeve. Bolnice
su epidemiju dočekale bez osnovne opreme i zaštitnih sredstava, bez dovoljno
stručnog kadra, bez... bez mnogo toga što je nužno... bez nade.
Zaštitna
oprema koju koriste zdravstveni radnici može samo jednokratno da se koristi.
Ako neko pođe u tolaet mora da se presvuče i zamijeni opremu. U Kini, kad više
nije bilo opreme u količinama da se može
mijenjati, sestrama i doktorima su dali pelene za odrasle kako bi izdržali
čitavu smjenu a da se ne moraju presvlačiti. U Americi sestre umjesto zaštitnih
mantila navlače crne plastične vreće za smeće... da ne nabrajam dalje.
Ilustracija: Bergamo, bolnica Papa Đovani, 21. mart
Oboljeli od koronavirusa zauzimaju svih 90 kreveta u odjeljenju intenzivne
njege.(Foto: Fabio Bucciarelli)
Ni
mi nijesmo bili spremni, samo smo na sav glas ponavljali kako nam ništa ne
fali, sve imamo i da ne treba da se plašimo. Sva sreća da nam je corona dala
dovoljno vremena da neke pripreme obavimo prije nego se pojavio prvi oboljeli.
Sreća pa imamo doktora, posebno epidemiologa, koji su bili naredni onome što dolazi, prije svega odgovorni i
spremni da se uhvate u koštac sa epidemijom. Sreća da ih je aktuelna vlast
poslušala i podržala pa se, malo po malo, gradila strategija odbrane i
obezbjeđivali osnovni uslovi za odbranu. Tek sada, kako vrijeme odmiče i kako
obezbjeđujemo jednu po jednu pretpostavku, shvatamo koliko smo bili
nepripremljeni i neorganizovani, a istovremeno puni sebe.
Neko
se iz vlasti konačno sjetio da ljekari i uopšte zdravstveni radnici imaju male
plate. Kod nas se u vanrednim situacijama uvijek sjete onih koji treba da umjesto nas vade kestenje iz vatre, a nas iz govana. Onomad su, u vrijeme
ljetnjih požara koji su ostavljali pustoš širom Crne Gore, heroji bili
vatrogasci. Poslije prvih kiša zaboravili smo na njih. Niti su im povećali
plate niti popravili uslove rada... čeka se naredna sezona požara da o tome iznova razgovaramo...
Plate
i status ljekara priča je za sebe. Njihov položaj je ponižavajući. Država ih je
po ko zna koji put ponizila i prije par mjeseci dok su vođeni pregovori oko
povećanja plata u zdravstvu. Reprezentativni sindikati zdravstvenih radnika,
čuvajući svoje privilegije i nesposobnost, nijesu imali ni snage a bojim se ni
želje da zagrizu u pregovorima, pa su se kao na pijaci cjenjkali hoće li plate
biti povećane za devet ili jedanaest procenata. U jednom
momentu sam pomislio kako je zdravstvenim radnicima, kao i uopšte svim
radnicima u našoj državi, potreban jedan novi sindikat koji bi nas štitio od
sindikata.
Nije
najveći problem u nominalnom iznosu plate doktora. Problem je nominalni iznos
njihove plate u odnosu na nominalnu platu jednog poslanika, ministra, državnih
činovnika i zaludnjika, partisjkih mrsomuda, sudija, tužilaca. Da ne pominjem
sportiste, umjetnike i „umjetnike“... i
to je problem na čitavoj planeti. Nedavno je jedna gospođa, univerzitetski
profesor, doktor medicine, kazala pravu stvar. Navodeći podatak da su plate
profesora i doktora medicine u njenoj zemlji negdje oko 2000 eura, a da se
istovremeno vrhunskim fudbalerima godišnje plate računaju u desetinama miliona,
pitala je Španiju: ko će da liječi Špance, doktori ili Mesi i Ronaldo?
Ko
će da liječi građane Crne Gore: doktori sa platom od 500-700 eura ili
poslanici, ministri, sudije sa platama od par hiljada eura, ne računajući druge
privilegije, stanove, službena auta... Razumijem i ako ne prihvatam logiku onih
koji odlučuju o platama. Bog je sebi prvo kapu skrojio, pa tako i oni. Ne treba
smetnuti s uma da se samo rijetki od njih liječe u domaćim zdravstvenim
ustanovama. Ostali se upućuju, ili bez uputa, u najpoznatije klinike na planeti
– naravno o trošku Države. Zašto bi onda brinuli o statusu doktora i
zdravstvenih ustanova u Crnoj Gori. Ali zato brinu o sudijama i tužiocima.
Kupuju oprost ili zaborav za svoja činjenja i nepočinstva – jer za to se sudi
pred domaćim sudovima, pa za svaki slučaj... neka tužioci i sudije znaju ko im
je dao stan, visoku platu, zaposlio đecu...
Nije
uvijek bilo tako. Crna Gora je nekada, nekada davno, bila država socijalne
pravde, država u kojoj se vodilo računa o statusu svake profesije i njihovom
dostojanstvu. Prikupljajući građu za seriju članaka o uspostavljanju
institucionalnog i pravnog okvira u crnogorskom građevinarstvu naišao sam na interesantan
propis iz daleke 1947. godine. U službenom listu NRCG broj 21/47 objavljena je „Uredba o prinadležnostima
državnih službenika Narodne Republike Crne Gore“. Potpisao je predsjednik Vlade
NRCG Blažo Jovanović. Uredbom je propisana osnovna plata i prinadležnosti
državnih službenika (plata po efektu rada, prinadležnosti, razni dodaci,
nagrade i sl...). Zadržaću se na osnovnoj plati ljekara u odnosu na osnovnu
platu nekih drugih struka istog ili
približnog ranga.
Ljekar
opšte prakse je imao platu od 5.000-6.500 dinara, zavisno od godina službe,
ljekar specijalista od 6 do 7 000, a primarijus 7.000 dinara. Sudija sreskog
suda (pandan sadašnjem sudiji osnovnog suda) imao je platu 4.500-5.500 dinara
zavisno od godina službe, sudija okružnog suda (viši sud) 5 -6.000, a sudija
vrhovnog suda 7.000 dinara. Danas jedan sudija Vrhovnog suda ima platu koliko
trojica primarijusa.
Epidemija
se tek zahuktava. Mnogo doktora, sestara i tehničara će se zaraziti spašavajući
živote građana Crne Gore. Bojim se da će biti i onih koji će na prvim linijama
odbrane položiti svoj život... Žive i preživjele
će tapšati po leđima, pisati hvalospjeve o njima. Onima koji ne prežive održaće
prigodne govore... Prvom koji podlegne govoriće premijer ili ministar zdravlja.
Sljedećima: niži funkcioneri sa hijerarhijske ljestvice... sve dok ne dođe red da
govore drže lokalni „joksimi“, mediokriteti i beznačajni aparatčici željni lične promocije pa
makar i na tuđoj nesreći.
Epidemija
će proći. Doktori, medicinske sestre i tehničari će pobijediti. Tamo gdje nema
ljekova ili opreme imaju srce i pobijediće srcem... Ostaće ožiljci na licu Crne
Gore, ostaće ožiljci u srcima onih koji izgube bližnje. Ostaće ožiljci i u duši
doktora i sestara... proganjaće ih slike oboljelih kojima nijesu mogli da
pomognu, slike kolega koje će izgubiti. Koliko god da su ih tokom školovanja
pripremali na ovakve situacije i koliko god se navikavali na smrt, doktori su,
kao i svi mi ljudska bića, od krvi i mesa, bića koja prije svega slave život.... I
kad sve prođe, zaboravićemo na njih, na njihovu žrtvu, zaboravićemo da smo im
nešto obaćavali i obećali... i sve će pokriti trava... zelena trava zaborava. Na
žalost - na čitavoj Planeti.
©
Sva prava zadržava Velizar Radonjić