Piše: Velizar Radonjić

 Mulka, Mulko, Zejna i Zehra

 Priča o Huseinu Haliloviću iz Donjih Stranjana i njegovoj djeci

 Prelistavam požutjele komplete starih novina, uparujem ono što piše u njima sa onim što mi je ostalo od sjećanja i pokušavam da rekonstrušem događaje od prije nekoliko decenija ili pola vijeka. Prikupljam građu za Hroniku graditeljstva u Crnoj Gori nadajući se da ću, pored kubika betona i kilometara asvalta naići i na neku drugu i drugačiju, zaboravljenu priču.

Posrećilo mi se. Prelistavam novine nekadašnjeg Opšte Građevinskog Preduzeća „Titograd“ iz Titograda. Godina 1979. - jedan od prvih, ako ne i prvi broj ovog lista koji smo pravili pokojni Rajko Pavićević i ja. Na šestoj strani priča o Halilovićima, jedna od priča na koju sam posebno ponosan, koja mi uvijek vraća nadu kako i novinarstvo može da bude plemenita profesija.

„Imam petoro djece i mislio sam da ću sa njima biti srećan..“ kao da i sad slušam ispovijed Huseina Halilovića kvalifikovanog minera iz Donjih Stranjana kod Prijepolja „.. imam punu kuću i tome sam se radovao. Ali je moja radost bila kratka. Kako je koje dijete raslo vidio sam da rastu sporije od vršnjaka... Porasti će oni, govorio sam sebi a neka studen me stezala oko srca...“ Priča Huso kako nije problem kod jednog nego kod četvoro djece. Najstarija Mulka ima trinaest godina, a visoka je samo 110 santimetara. Desetogodišnji Mulko je visok 102,5, osmogodišnja Zejna 95,5 i najmlađa, petogodišnja, Zehra samo 86 santimetara.

Doktori u Brodarevu, Prijepolju i Titogradu su bili jednodušno surovi. Dijagnoza je glasila: Nannosomia pituitaria familijaris. Prevedeno na naše jezike: nedostatak hormona rasta.

„Rekli su mi, nastavlja Huso svoju tužnu priču, da negdje u Švedskoj prave lijek za njihovu bolest, ali je mnogo skupo.“ Dvanaest miliona tadašnjih dinara za jedno ili 48 milona za četvoro djece, samo za jednu godinu liječenja.  „To su velike pare i ne znam gdje da ih nađem. Išao sam u Zavod za socijalno osiguranje i obećali su da će pomoći koliko budu mogli. To su mi rekli i u Opštini Prijepolje... tražiću i od sindikata i radničkog savjeta Niskogradnje u kojoj radim... Znam da ni oni nemaju i teško mi je da tražim pomoć, ispada da prosim milostinju, ali moram“ završio je Huso svoju neveselu ispovijed.

Ja sam tada bio sekretar sindikalne organizacije OGP „Titograd“ i Huso je kod mene došao da traži pomoć sindikata. Dirnula me je sudbina Mulke, Zejne i Mulka, najboljih učenika u Donjim Stranjanima, posebno male Zehre koja nikako nije mogla da shvati šta su to hormoni zbog kojih ne može da poraste. Znao sam da Huso od plate KV minera u Niskogradnji ne može da im priušti ništa više od hljeba i opanaka. Znao sam i to da im pomoć koju mogu da im odobrim ne znači puno. Predložio sam mu da, pored pomoći sindikata, pokušamo i nešto drugo. Poslušao me je. Donio je zajedničku fotografiju iz bolnice a ja sam napisao priču „Pomozimo Halilovićima da porastu“. Pozvao sam sve ljude dobre volje da pomognu. I pomogli su.

Piču o Halilovićima su objavile skoro sve novine u ondašnjoj Jugoslaviji. Sjećam se da je Kosta Čakić o njima pisao u zagrebačkoj Areni, Budo Simonović u Ilustrovanoj i Ekspres politici. Pridružili su se Duga, Večernje noovosti, Lovćeninvest.. lokalni listovi. Pomoć je stizala sa svih strana. Među prvima su pomogli vojnici i starješine VP 2980 iz Kraljeva, Sindikalna organizacija ŠIK „Velimir Jakić“ iz Pljevalja, pogon FAP-a u Prijepolju je izdvojio 5 miliona dinara... uputnice su stizale iz Mojkovca, Trstenika, Banja Luke, Titovog Užica, Kraljeva..., sa uputnicama i poruke podrške Halilovićima. Pomogli su i Husove kolege sa gradilišta. Niskogradanja je uplatila 10 miliona dinara...

Ljiljana Stanica, učenica prvog razreda osnovne škole „Veljko Vlahović“ iz Priboja, poslala je 600 dinara i pismo: „Dragi moji, vi ste mladi kao i ja. Život je pred vama i zato budite hrabri i ne predajte se. Zajedno sa svojim tromjesečnim bratom Borkom i roditeljima želim vam sreću.“

U aprilu 1982. godine, na računu je bilo više od 60 miliona, dovoljno za prvu godinu liječenja i da nešto pretekne za narednu.  Lijek je kupljen posredstvom Jugoleka i Doma zdravlja u Prijepolju. Djeca su smještena u Dječju bolnicu u Titogradu i liječeenje je počelo pod nadzorom doktora Božidara Bojovića i Džija Markovića.  Posjetio sam ih poslije mjesec dana, zajedno sa dopisnikom Arene Kostom Čakićem. Mulka je samo za prvi mjesec piorasla čitavih dva santimetra, ostalo troje po santimetar.

Liječenje je nastavljeno, djeca su počela da rastu i budu srećna.

Slijedi, zatim, ekonomska kriza u Jugoslaviji, nešto kasnije i stečaj nad OGP „Titograd“ i Huso je ostao bez posla. Slijedi opšta politička kriza i početak kraja Jugoslavije. Sve skupa uticalo je da presuši pomoć za liječenje Halilovića.

Ja sam još prije stečaja prešao u „Lovćeninvest“, okupiran drugim poslom i drugim problemima zaboravio sam na Haliloviće. Na njih me podsjetio telefionski poziv iz GP „Gorica“, mislim da je bio kraj osamdesetih. Interesovali su se imam li adresu Halilovića, traži je doktor Bojović.  U arhivi sam našao komplert starih novina i moju priču o njima. Pošao sam u Dječju bolnicu kod doktora Bojovića radoznao zbog čega, nakon više od pet godina traži njihovu adresu. „Dobio sam određenu količinu hormona rasta. Za četvoro-petoro djece. Sjetio sam se Halilovića, mislim da za najmlađu Zehru nije kasno da poraste još koji santimetar.“

Prošle su četiri decenije od mog prvog susreta sa Huseinom Halilovićem. Mulka i Mulko danas imaju više od pedeset godina, Zejna i Zehra skoro toliko. Nadam se, a to im od svega srca želim, da su uspjeli u životu i da imaju svoje porodice. Mnogo je vode proteklo Limom od tada i ne znam da li je Husein još živ. Radovalo bi me da još uvijek hoda Dunjalukom.

Ovo je bila moja priča o Huseinu Haliloviću i moje sjećanje na njegovu Mulku, Mulka Zejnu i Zehru. Ovo je istovremeno i podsjećanje na ljude dobre volje koji su, svako prema svojim mogućnostima, pomagali Halilovićima.

Priča nije završena... možda mi se, prije nego što mi iscuri pješčanik, posreći da se još jednom sretnem sa nekim od Huseinove djece.