Piše: Velizar Radonjić

ARHITEKTA PERIŠA VUKOTIĆ

VUKOTIĆ Petar poznatiji pod imenom Periša, rođen je 26. februara 1899. godine na Čevu. Diplomirao je u februaru 1931. godine, na arhitektonskom odsjeku Tehničkog fakulteta univerziteta u Beogradu, diploma zavedena pod brojem 1663 od 02. februara 1931. godine.[1]

Periša Vukotić se, zajedno sa Velišom Popovićem, Gavrom Cemovićem, Đolem Šoškićem i Ljubomirom Popovićem, nalazi u vrhu liste crnogorskih graditelja čija su imena ispisana zlatnim slovima u istoriji crnogorskog graditeljstva između dva svjetska rata i prvim decenijama poratne obnove i izgradnje Crne Gore.

Svoju bogatu karijeru arhitekte i privrednika, započeo je, 1931. godine odmah nakon završenih studija, u Ministarstvu građevina – Tehničkom odjeljenju uprave Zetske banovine na Cetinjui tu ostao punih deset godina. U tih deset godina projektovao je čitav niz značajnih objekata, od kojih posebno treba pomenuti objekte: Osnovna škola “Njegoš” na Cetinju (1934), Gimnazija Cetinje (1935), Duhovni sud, sada Bogoslovija, Cetinje (1939), Muška zanatska škola u Podgorici, danas Muzička škola, osmogodišnje škole u Kolašinu i Bijelom Polju, sokolski domovi u Zelenici i Cetinju… ne smije se preskočiti ni projekat reprezentativnog   Banovinskog hotela – kasnije preimenovan u Hotel “Jadran” u Ulcinju (1939). 

Na početku rata, Periša je od 6 do 17 aprila, 1941. godine bio predsjednik cetinjske opštine.

Po završetku rata slijedi obnova i izgradnja porušene Crne Gore.  Periša, svo svoje znanje, iskustvo i energiju stavlja na raspolaganje Crnoj Gori. Od 1945 do 1952. godine, kao držvni službenik u Ministarstvu građevina Crne Gore obavlja čitav niz odgovornih dužnosti u novoosnovanim preduzećima za građenje i projektovanje: ZGRAP-u (kasnije OGP „Titograd“), ZPROZ-u (kasnije RZUP)... u kojima je po pravilo prvi direktor zadužen za njihovo osnivanje i postavljanje „na noge“. Negdje bi se zadržao par mjeseci, pola godine, rijetko gdje godinu dana. Išao je tamo gdje je bio najpotrebniji, ponekad istovremeno u dva preduzeća.

Uporedo sa ovim, svo vrijeme je u novoosnovanoj srednjoj građevinskoj školi u Titogradu bio angažovan kao profesor i  predavao zgradarstvo.

Tokom 1952 godine radio je u Sreskom narodnom odboru Cetinje i Privrednom savjetu NRCG, a nakon toga u Preduzeću za projektovanje NRCG (1952-1960) i Birou za projektovanje OGP „Titograd“ (1960-1966, kada se penzionisao). 

U poratnom periodu, koliko su mu to dozvoljavale brojne obaveze, uspio je da isprojektuje više objekata: Stambena zgrada na uglu Hercegovačke i Karađorđeve ulice u Titogradu (oko 1955), Stambena zgrada  zgrada na uglu Njegoševe i Hercegovačke ulice Titograd (oko 1955), Stambena zgrada na uglu Hercegovačke i ulice Slobode Titograd (oko 1960), tri stambene zgrade u ulicama Vasa Raičkovića i Svetozara Markovićau Titogradu (1970)... 

Periša je bio prvi direktor OGP „Titograd“ (osnovano 1946. godine). Hroničari su zabilježili da je obavljajući ovu dužnost vozio službeni bicikl.   Iz ovog preduzeća je pošao u penziju, ali to nije značilo i da se penzionisao. Duže od decenije je, kao penzioner, dolazio u Projektni biro OGP-a angažujući se kao savjetnik i konsultant mlađim kolegama. Mnogima od njih je bila čast da Čika Periša (ovo je bilo njegovo ime za radnike OGP „Titograd“) izvrši tehničku kontrolu njihovih projekata.

 Priča o Periši Vukotiću ne bi bila potpuna ako se ne pomene da su njegovi sinovi poznati arhitekti Stevan i Vukota – Tupa, o kojima će u posebnim prilozima biti više riječi. Periša je odlikovan Ordenom Svetog Save petog reda (1938), Ordenom rada sa zlatnim vijencem (1955), Ordenom zasluga za narod sa srebrnim zracima (1972)...  Umro je 1988. godine u Podgorici.

Na slici: Arhitekta Periša Vukotić, snimljeno na proslavi jubileja OGP”Titograd”, objavljena u listu GIK “Zeta” od 28,5.1972.g.

...Ličnost i djelo arhitekte Periše Vukotića, kao uostalom ni drugih inženjera njegovih savremenika, ni izdaleka nije poznato stručnoj, pogotovu ne laičkoj crnogorskoj javnosti. Obzirom na koncepciju, ni ova knjiga neće nešto značajnije promijeniti. Možda će samo, mozaiku sa njegovim likom, dodati kamenčić ili dva. Jedan od tih kamnenčića je izbrusio sam Periša, u intervjuu listu GIK „ZETA“, od 28. maja 1972. godine, datom povodom 26 godišnjice osnivanja OGP „Titograd“. 

Njegova priča počinje od prvih poratnih dana 1945. godine:

„Odmah nakon oslobođenja trebalo je hitno pristupiti obnovi naše zemlje. Godine 1945. ministar građevina u CrnojGori bio je Petar Tomanović, njeghov pomoćnik inženjer Spasoje Velimirović, načelnik građevinskog odjeljenja Veliša Popović, a ja sam bio načelnik arhitektonsko-elektro-mašinskog odsjeka. Intencija je bila da se građevinarstvo organizuje na bazi privrednih preduzeća.

Tako je i došlo do formiranja OGP „Titograd“, a ja sam postavljen za njegovog direktora.  Preduzeće u osnivbanju, tako su ga zvali, imalo je 5-6 službenika, tri tehničara, nekoliko poslovođa (pok. Blažo Belada, Ivo Lubarda, Milo Ivanović, Đukić i dr). bilo je i nekoliko majstora iz Kotora. Mehhanizaciju je sačinjavalo svega par vojnih „džemsova“, a vozači su bili Đoko Đurišić, Milo Turković, Vojo Vukmirović i još neki. Imali smo i tri mehaničara. Drugim riječima, entuzijazam i izvanredna volja bili su osnovni kapital tadašnjeg preduzeća.“

Njegova priča je istovremeno i svojevrsna hronika: „ Podgorica je bila porušena do temelja, trebalo ju je izgraditi. Među prvima adaptiran je hotel „Radovče“, u kojem je nekad bio smješten vojnički klub, zatim štamparija, neki stanovi i ... mnogi drugi objekti. Prve nove zgrade  koje je preduzeće kompletno izgradilo bile su one preko Morače: zgrada Ministarstva građevina i druge. Zatim smo izgrtadili hotel „Crna Gora“, Poštu broj 1. Ni tada, iako sun uslovi za rad bili izuzetno teški , noovi objekti nijesu nicali slučajno, već je postojala određena koncepcija o izgradnji grada.“

Periša nije dugo ostao na funkciji direktora OGP „Titograd“. Objašnjava i zbog čega: „Tadašnji kolektiv je imao jednu malu stolarsku radionicu. Zhvaljujući snalažljivom nabavljaču, domognemo se mi nekih dva-tri kubika stare daske, koja je u ono vrijeme bila prava rijetkost. Ustupimo mi tu dasku stolarskoj rtadionici radi obrade, naravno za potrebe gradilišta. Kad jednog dana imam što vidjeti. Tom istom daskom, koju su na gradilištu nestrpljivo očekivali, popatošena stolarska radionica. Bio sam van sebe. Povišenim tonom naredim da se daska smjesta skine i upurti na gradilište. Prošlo je nekoliko dana a moje naređenje, vidim nije izvršeno. Ja tada napišem rješenje o smjenjivanju šefa radionice, koji je istovremeno bio i sekretar partijske organizacije. Dođe, bogme, do velikje gužve,sastanaka, diskusija... i ja napustim radno mjesto direktora. Postave me za direktora projektantskog zavoda.“

Na prvom mjestu je bio arhitekta i projektant, koji je imao svoja pravila i principe projektovanja: „Životni i radni uslovi čovjekovi stalno su mi bili u  prvom planu. Fasade obične, klasične, bez mnogo dekorativnih elemenata, ali zato u stanovima prostor, komoditete... da se čovjek u svom satnu ne osjeća kao u zatvorskoj ćeliji. Da ga skučenost ne pritiska, jer to ljude činin razdražljivim, nervoznim...“

Uradio je mnogo projekata koji čine nemjerljivo blago graditeljskog nasljeđa Crne Gore. Jedan ipak izdvja osd ostalih. „Zgrada gimnazije u Cetinju. I to baš zato što sam učionice i holove napravio prostranim... da djeca, kad izlete iz učionica, imaju gdje i poigradti. Vidite, time sam ostvario svoju davnašnju želju. Ja sam, znate, školu počeo da učim u doba stare Crne Gore. Bila je smještena u Njegoševoj Biljardi. Učionice uske, hodnici da i ne govorim. Kad kiša pada, znali smo se šćućuriti u tim uskim hodnicima.

Tada sam sebi rekao da ću, ako ikada postanem arhitekta, gradeći škole, voditi računa da učionice i hodnici budu prostrani. Praveći projekat za zgradu cetinjske gimnazije, sjetio sam se te zakletve i projektovao velike učionice i prostrane hodnike i holove. Iz Beograda su mi, gdje je moj projekat bio na reviziji, javili da smanjim dimenzije učionica, a naročito holova. A ja im odgovorim da neću. Poslije su mi čestitali što sam ostao uporan. Zato najviše i volim taj objekat.“

Komentarišići kako se Titograd izgrađuje imao je i ozbiljnih primjedbi: „Smeta mi izvjestan rušilački odnos prtema starim arhitektonskim rješenjima u gradu, Staroj varoši, recimo. Vidite, ja bih, recimo, zadržao sadašnji izgled Hercegovačke ulice, onaj niz prizemnih kuća, neka se vidi kakva je nekada bila Podgorica. Zatim bih uobličio centar grada, Trg Ivana Milutinovića. Odmah bih uklonio neka nova „zdanja“, koja su tu, makar privremeno, prosto nakalemljena. Zatim... ne čini li se i vama da je Titograd isuviše pošao u širinu, što otežava i poskupljuje izgradnju, onemogućava da se preciznije formiraju neki njegovi vitalni regioni. Inače, ima dosta lijepih rješenja, u pravom smislu modernih građevina, i ako sam ja, ponavljam, i dalje naklonjen klasici.“

Periša Vukotić je čitav svoj život poklonio arhitekturi, on kaže i mnogo više od toga: „Tačno je, ja sam arhitekturi stvarno poklonio ne samo čitav svoj život, već i svoja dva sina.“

---

[1] Vojislav S. Marković, Imenik diplomiranih inženjera i arhitekata na Tehničkom fakultetu Univerziteta u Beogradu 1919-1938, Beograd 1939.godine.

 

Piše Velizar Radonjić

Pismo

Druže Stari,

Oprosti što onomad nijesam došao u Kuću cvijeća da ti se poklonim. Od kako je Beograd na vodi, vozovi voze samo do Topčidera, pa sam se uplašio da su ukinuli Beograd. Kud bih onda? Zato sam ostao kući, pa odlučih da ti se javim pismom. Da te obavijestim kako je ovdje, da ne brineš.

Ovdje je odlično, ali o tome ne smije da se priča. Jedino tebi smijem, jer više od polovine naroda i onako ne zna  za tebe. Drugo je vrijeme, drugi običaji i drugi heroji. Sad su nam heroji oni na heroinu.

Sve se promijenilo, ne bi vjerovao koliko je sve uznapredovalo. Đe god se okrenem, svuda oko mene, ali baš svuda - goli napredak. Ne znam odakle da počnem.

Evo, na primjer,  reforma agrara. Tu smo baš daleko odmakli. Povrće sadimo na balkonima, na oranicama uzgajamo solitere, a u torovima bleje referati. Ne zaostajemo ni po pitanju ekologije. Zatvorili smo fabrike pa je vazduh čist. Jedino je još atmosfera zatrovana, ali koga briga. Ovdje dišu vazduh, ne dišu atmosferu.

Uznapredovali smo i u turizmu. Ne prođe ni mjesec a da neko od ministara ne otvori novi hotel. Poslije - zatvore ministra.

Gradimo Auto put. Protivnici napretka kažu da je skup. Ne razumiju da ugradnja košta.

Dok u Svijetu konstruišu vozove bez mašinovođa mi smo pošli korak dalje. Projektujemo mašinovođe bez vozova.

Sproveli smo reformu obrazovanja i djeca više ne uče kako da pišu. Uče samo da prepisuju. Nacionalnu istoriju učimo iz hrvatske povijesti, a udžbenici su prilagođeni potrebama nove razvojne filozofije: da djecu onesposobimo na vrijeme. Uznapredovalo je i visoko obrazovanje. Sve je više mladih sa univerzitskom diplomom koja se mnogo cijeni u restoranima širom Evrope i Amerike. Kažu da niko bolje ne pere tanjire od naših pravnika, inženjera ili doktora.

Sloboda vjeroispovijesti nikada nije bila veća. Sad se najrevnosnije krste oni koji su se do juče najviše petokračili. Crkva, svako malo, vodi državnu politiku, pa nam tamjan miriše na barut a mi, mimo njega, drugoga mirisa nemamo.

Od kako imamo novu vlast ovdje nema ni pljačke ni pronevjere. Samo Tranzicija. Zato i planiraju da u svakom gradu naprave po jedan zatvor. Da glavari ne idu daleko od kuće. Kao što znaš: Mamulu smo prodali, Grmožur je mali, a redovi sve duži. Zbog toga smo čitavu Državu pretvorili u Grmožur i od nje napravli najljepši Grmožur na Svijetu.

Spremamo se i za Evropu. Čekamo da uđu Rusi pa da umarširamo za njima.

Nikad mi nije bilo jasno što smo mi toliko zapeli za tu Evropu. Ovdje je lijepo i bez Evrope. Zahvaljujući našoj Vladi narod dobro živi. Ne može bolje. Uspostavljena je neka vrsta ravnoteže, pa smo, ako ja dobro vidim, već stigli na pola puta između socijalizma i komunizma, a toga u Evropi nema. Naša elita, baš kao u komunizmu, ima sve - prema potrebama. Uzimaju koliko im treba. Mi ostali – sve nemamo, kao u socijalizmu - prema zaslugama. Dobili smo sve što zaslužujemo. I ja sam dobio prema zasluzi i uspostavio ravnotežu.  Izjednačili su mi se penzija i pritisak.

Uznapredovala nam je i demokratija. Sad nam je utjeruju u kosti. I demokratiju i patriotizam.

Patriotizam ti je kod nas najunosnije zanimanje – još od Gazimestana i Debeloga brijega. Umjesto bagera, namještaja, konfekcije i drugih nepotrebnih trica i kučina, proizvodimo patriote i izdajnike. I to nam najbolje ide. Trenutno imamo više  od pola miliona patriota i izdajnika. Oni ostali još nijesu u Biračkom spisku. 

O građanskim pravima i slobodama da ti ne pričam. Od kako smo dobili pravo da biramo mi smo izabrali - da glasamo. Sloboda govora nam je zagarantovana pa mnogi sad traže i slobodu poslije govora. Znaš kakav je naš narod: ima slobodu a hoće i da bude slobodan.

Sreća pa naš narod ima devet života, po jedan za svaki krug demokratije.

 Druže Stari,

Nemoj da brineš. Mi smo dobro. Ovdje je odlično. Javiću ti ako se popravi.

Smrt fašizmu, sloboda narodu.

 Tvoj Bezmetković.

***

Priča PISMO je dobila prestižnu nagradu “Vuko Bezarević” za neobjavljenu satiričnu priču, na XXXIII danima humora i satire “Vuko Bezarević” u Pljevljima 2019,