Umjesto predgovora neobjavljenoj knjizi

Ovo je moja prva knjiga. Istina, još neobjavljena. Možda neću stići ni da je objavim. No, i pored toga, dužan sam da odgovorim zašto tek sada - kad sam duboko zagazio u treće doba? Zašto ne prije trideset ili četrdeset godina?

Počeo sam ja, nije baš da nijesam, da pišem još davno, prije pune četiri decenije - u jednom mjesečnom listu. Nijesam imao dlaku na olovci pa su me, nakon par godina premjestili na druge poslove. Kad sam, nešto kasnije, dobio drugu šansu u drugom listu, ne samo da pišem nego i da budem urednik, opet zbog one nesrećne dlake - ukinuli su mi list.

Shvatio sam da se od pisanja niko nije hljeba najeo u koliko nije pisao referate. A ja nijesam umio da pišem referate pa sam, da bih preživio, morao da radim sve. Srećom nijesam imao ambicije da se obogatim pa nijesam imao potrebu da radim svašta.

Nakon pauze od oko tri decenije, opet sam se oprobao u pisanju. Za početak sa kolumnama i blogovima, naravno sa stavom i opet bez one dlake, ali uz dlaku, a prije svega kao neki vid otpora i neslaganja sa svakodnevnicom, bolje rečeno kao izraz nepristajanja na pristajanje.  Tako su kolumne i blogovi, vremenom počeli da prerastaju u satiru.

Pretpostavljam da su mi u tome pomogle dvije stvari. Prva, što sam uspostavio neku vrstu unutrašnje ravnoteže: izjednačili su mi se penzija i pritisak, a bez unutrašnje ravnoteže nema ni stvaralaštva.

I ono drugo, možda najvažnije: iskonska borba za opstanak, potreba da se oduprem gospodinu Džejmsu Parkinsonu, koji sve više i sve ozbiljnije  prijeti da me ptretvori u Fikus. Koliko god ta borba bila neravnopravna, još uvijek neću da je predam. Kad god me dotični gospodin ošamari, a sve češće i baci na pod, skupim snagu,  ustanem i, ako ništa drugo, uzvratim novom kolumnom, satiričnom pričom, aforizmom... U najgorem slučaju uzvratim na znakovnom jeziku – pokažem srednji prst.

Potrebu da pružim otpor imam i zbog toga  što mi se čini kako i Domovina ima simptome slične Parkinsonovoj bolesti. I kod nje uočavam neku vrstu ukočenosti, povremenu paralizu, nestabilnost i sklonost padovima i lomovima. Hod joj je usporen i nestabilan, karakterističan po otežanom kretanju naprijed i sve češćem skretanju u stranu. Ima problema da artikuliše ono što hoće i treba da saopšti, govor joj postaje sve tiši, sporiji i nerazumljiv. Očito je da više ne kontroliše sve svoje stolice pa joj se zbog toga sve češće dešavaju i teška sranja...

Neki smatraju da Parkinsonova bolest pripada grupi takozvanih autoimunih bolesti. To je ono kad organizam, radi odbrane od nekog spoljnjeg uticaja proizvede antitijela koja se pretvore u svoju suprotnost i, umjesto da brane, napadaju sopstveni organizam. Nešto poput Vlasti.

Zbog svega ovog i osjećam potrebu za otporom. Znam da je kasno da preduprijedim stvaranje antitijela koja su okupirala i moj i organizam moje Domovine.  Mogu bar da im se narugam, da ih ometam i eventualno usporim njihovu destrukciju. U najgorem slučaju još uvijek mogu da im pokažem srednji prst. I to je nešto.

Velizar Radonjić