Piše: Velizar Radonjić

 MORAČKA ČITAONICA

 ·        Samo rijetki znaju da je Moračka čitaonica osnovana prije 115. godina.

·        U prvih par mjeseci je imala više od stotinu članova.

·        Prvi knjižničar je bio učitelj Savo Medenica.

 Osnovna škola „Mojsije Stevanović“ u Manastiru Morači, osnovana 1854. godine, najstarija je brdska škola u Crnoj Gori. Školu je osnovao iguman morački Arhimandrit Dimitrije Radojević. Da ne bude zabune, ova škola je osnovana kao svjetovna škola. Svojevremeno sam, povodom 160-te godišnjice njenog osnivanja, u kolumni „Jubilej za poštovanje“, objavljenoj u „Vijestima“ od 1. septembra 2014. godine, (https://www.vijesti.me/kolumne/220345/jubilej-za-postovanje) podsjetio na osnivanje škole, njene prve učitelje, njene đake koji su opredjeljivali istoriju Crne Gore... vraćajući time dio svog duga zavičaju i školi u kojoj sam stekao prva znanja.

Zavičaju sam ostao dužan podsjećanje na osnivanje prve čitaonice u Donjoj Morači, jer samo rijetki znaju da je Moračka čitaonica osnovana prije 115 godina – 1905 godine.

„Glas Crnogorca“, u broju 22. od subote 4. juna 1905. godine, obavještava crnogorsku kulturnu i sveukupnu javnost o osnivanju Moračke čitaonice:

                    ‚     (Faksimil članka objavljenog u „Glasu Crnogorca“)

„   (Moračka čitaonica).Kako nam pišu iz Morače, u tome plemenu odavno su osjećali živu potrebu da osnuju svoju čitaonicu, ali zbog raznih okolnosti tek sad se ta zamisao ostvariti mogla i „Moračka Čitaonica“ već je stupila u život.

Na skupu održatom 13. marta t.g. odobren je i primljen društveni pravilnik, iza čega je učitelj Savo Medenica držao poduži govor o važnosti čitaonice. Na istom skupu prema pravilniku izabrata je uprava i upravni odbor. U upravu su ušli: za predsjednika arhimandrit Mihail Dožić, za potpredsjednika bivši kapetan Radovan Radović, za sekretara učitelj mašan Simonović, za blagajnika pop Nikola Simonović, a za knjižničara učitelj Savo Medenica. U Upravni odbor izabrati su : kapetan serdar Risto Rašović, komandir Živko Rakočević, pop Sekule Dobričanin, Milo Lazarević i Marko Ćetković.

Sa ustanovom čitaonice društvo je ustanovilo i plemensku poštu od manastira Moračkog do Kolašina, čime će se  učiniti ne samo ovom nego i susjednim plemenima velika olakšica.

Moračka čitaonica broji do sad preko stotinu članova. Godišnji ulog redovnih članova samo je dvije krune. Dobrotvorom može biti svako lice koje uživa građanska prava, a uloži najmanje 50 kr. Počasnim članom takođe može biti svako pošteno lice, izabrano od društva za kakvu moralnu pomoć. Pomagačem društvenim naziva se onaj, koji društvu ma koliko bilo materijalnu pomoć učini.

Nadati se, da će ova nova prosvjetna ustanova potpomognuta biti od svih ljubitelja prosvjetnog napretka, kako bi mogla što bolje odgovoriti cijelji, za koju je namijenjena.“

 U Podgorici, decembra 2020. godine.

 

Piše: Velizar Radonjić

P O D S T A N A R I

 Jesenje poslijepodne. Dan lijep, pa riješih da prošetam. Nešto sam se zamislio pa nijesam ni primijetio da sam stigao skoro do centra Grada.

-          Izvinite, Gospodine, trže me nepoznati glas.

-          Izvolite, odgovorih podižući pogled. Ispred mene mlađi par, turisti - koliko mogu da procijenim po njihovoj odjeći i opremi.

-          Je li ovo ulica Kralja Nikole?

-          Jeste. Ovo je ulica Kralja Nikole.

-          Mi tražimo spomenik Kralju Nikoli?

-          On nije u ovoj ulici.

-          Nije u ovoj ulici?

-          Nije. On je na Bulevaru Svetog Petra Cetinjskog.

-          Na Bulevaru Svetog Petra Cetinjskog?

-      Da, da. Baš tamo. Na prvoj raskrsnici skrenite lijevo. Ne možete ga promašiti. Sjedi na konju, zagledan onamo ’namo.

-          Čudno da nije u svojoj ulici?

-          Nije to ništa čudno. Kralj Nikola je podstanar kod Svetog Petra Cetinjskog.

-          A gdje je Sveti Petar Cetinjski?

-          On je u Americi.

-          U Americi?

-          To se samo tako kaže. On je podstanar kod Džordža Vašingtona, zato se kaže da je u Americi.

-          Jeli on u Podgorici ili nije?

-          I jeste i nije. Ne sviđa mu se da bude podstanar. Stoji na tom bulevaru. Strpljivo, sa otvorenom knjigom Poslanica u lijevoj i ispruženim kažiprstom podignute desne ruke. Nije siguran znamo li šta činimo, ili samo činimo ono što znamo, pa stopira do Cetinja, kako bi pobjegao iz Podgorice.

-          Interesantno. Ne rekoste, sviđa li se Kralju Nikoli da bude podstanar?

-          Niko ga nije ni pitao. Ali njemu je lakše nego Svetom Petru. On je na konju pa, ako mu se ne sviđa, može da odjaše do Dvorca na Krševu glavicu ili da opet ode na Zli put, kao što je već jednom otišo prije sto godina.

-          I šta mislite, šta će on da uradi?

-          Ja mislim da će da ostane tu gdje je. Ako ode, može mu se desiti da izgubi Državu, kao što mu se i desilo kad je prvi put otišao.

-          U vodiču smo vidjeli da u Podgorici imate i Njegošev spomenik. Gdje se on nalazi?

-          I on je podstanar.

-          I on? Zar nemate Njegoševu u ulicu?

-          Imamo, u komšiluku. Ali Rade Tomov sjedi na Bulevaru Stanka Dragojevića. Ni njemu nije do kraja jasno zašto je baš tu a ne u svojoj ulici. Kad prođete tim bulevarom, ako ga budete pitali zbog čega je podstanar, može se desiti da umjesto odgovora čujete đe zbori: “Tajna čojku čovjek je najviša”.

-          Ima li u ovom gradu još slavnih podstanara?

-          Ima. Crni Đorđije.

-          Crni Đorđije?

-          Da. Baš on, Karađorđe. 

-          Gdje se nalazi Karađorđe?

-          Pričaju da je Crni Đorđe, dosta davno, pošao da prošeta, da se nadiše čistog vazduha i ispruži noge, pa ga tu i ostavili. Tamo gdje se zatekao - u obližnjem praku na ulici Vuka Karadžića - u produžetku njegove ulice. 

-          Pa što ga ne vrate u njegovu ulicu?

-          Tamo sad nema mjesta, jedino ako hoće da naplaćuje parking. U parku mu je mnogo ljepše.

-          Nema, valjda, više niko?

-          Ima. Marko Miljanov.

-          Marko Miljanov? To je onaj književnik?

-          Baš taj. Marko Miljanov, crnogorski vojvoda, senator i književnik, nekadašnji guverner, po sadašnjemu je to gradonačelnik Podgorice…

-          Gdje je on?

-          Nije ni Marko prošao bolje od drugih. Njegova ulica je na jednoj strani Mirkove Varoši, a on stoji na postamentu ispred Gradske kuće…

-          Ispred Gradske kuće?

-          Da. Čeka hoće li naići neko od gradskih glavara, kako bi ih podučio primjerima čojstva i junaštva. Posebno čojstva.

-          Ovo je baš interesantno. Kako se snalazite u svemu ovome?

-          Kako ko. Grad je dosta zbunjen. Građani isto tako, liše nas koji smo utrnuli pa više ništa ne osjećamo.

-          Ima li neko u ovom gradu ko nije podstanar?

-          Ima. Više njih.

-          Oni imaju svoju ulicu?

-          Kako ko. Neko samo zgradu, neko ulicu, a poneko i čitav blok.

-          Hvala Bogu, da ima bar neko ko nije podstanar.

Hvala Bogu, rekoh i ja u sebi, ali oni svoje zgrade i ulice nijesu stekli zahvaljujući Bogu. Prije bih rekao da su im pomogli neki drugi bogovi.

 

U Podgorici, 2017. godine