Piše: Velizar Radonjić©

 

  TANGO U MORAČI DONJOJ

 

<Kolašin živi još jedno ljeto u zagrljaju tangerosa. Zahvaljujući njima  postao je planetarno poznat.

<Malo ko zna da se tango u ovim krajevima plesao i prije šest decenija.

 

 Kolašin, i ovoga ljeta, osmi put po redu, živi u ritmu tanga. Ritam mu daju tangerosi, njih oko 700 iz više od 25 zemalja sa svih strana svijeta. Tango se pleše na trgovima, pored rijeke ili jezera, na skijalištu… gdje god nađeš zgodno mjesto… zapleši tango…

 Šta je tango? “Tango je tužna muzika koja se pleše”, rekao bi poznati reditelj Puriša Đorđević. Daleke 1977. godine snimio je istoimeni film. Tango asocira na Miju Aleksića i njegov posljednji tango u filmu “Tango Argentino”, na Tanju Bošković i numeru “Moj tango smrti” iz Baletićevog “Balkan ekspresa”, asocira na tango slijepog pukovnika Frenka Slejda, koga u “Mirisu žene” igra Al Paćino… Sve je to tango... Tango je i ples ljubavi koji su izmislili robovi… metafora za život, zagrljaj u kojem muzika struji kroz vas… tango je prepun zagrljaja pa djeluje ljekovito na mnoge bolesti… sve je to tango.

    Bilo je ovo još jedno kolašinsko ljeto u zagrljaju tangerosa. Zahvaljujući njima Kolašin je obezbijedio mjesto na turističkim mapama svijeta. Ali malo ko zna da tango u ovim krajevima ima korijene dublje od ovih osam godina. Pleše se mnogo duže nego što i ja pamtim, a moje pamćenje seže nekih šezdesetak godina u nazad. O tome svjedoči fotografija snimljena 1960. godine na Rečicama, u katunu Subotišta, ispod Tali. Na njoj morački i rovački tangerosi plešu tango.

     Radi generacija koje su stasale mnogo kasnije, nije na odmet malo podsjećanja. Donja Morača je u tom vremenu živjela punim plućima. Bilo je to vrijeme kad smo probijali Platije i Bijele stijene i gradili Jadransku magistralu. Na Pilopaću je bio vojni logor i radničko naselje, Od logora do Svetigore, izuzimajući manstirsku portu, svaka stopa je bila pokrivena barakama u kojima su živjele porodice brojnih oficira, inženjera, tehničara, mašinista, majstora…

    Škola, inače najstarija brdska škola u Crnoj Gori, koju je 1854. godine osnovao morački arhimandrit Dimitrije Radojević, puna ko šipak, u jednom period je radila u dvije smjene. Imali smo zdravstvenu stanicu sa stacionarom… I rendgenom. Radila je pošta, klanica, pekara, zatim prodavnica mješovite robe, gvožđara, prodavnica brašna i žita, pazarni dan i stočno pazarište… imali smo, nije da nijesmo… mnogo toga…

    Radio je bioskop. U njemu sam gledao prve filmove: “Ne okreći se sine”, “Mobi Dik”, “Djeca kapetana Granta”… Bioskopska sala, smještena u prizemlju škole, lijevo od glavnog ulaza, odolijeva vremenu i ako se filmovi odavno ne prikazuju ni u gradovima.. U njoj se i danas održavaju školske svečanosti i đačke priredbe. Bio sam na njima kad su obilježavali 150. i 160. godišnjicu postojanja škole. To me podsjetilo na priredbe  koje smo pripremali u vrijeme kad sam ja bio učenik. Sjećam se da smo igrali “Šumu Stiborovu”.

     Sjećam se da je postojao i Hotel. Ako se na varam, konobar koji je radio u njemo zvao se Franjo. Hotel je imao nekoliko soba, kuhinju i kafanu. Kao da ga i sad gledam. Jednostavna, malo veća kuća na sprat. Zidovi okrečeni u bijelo, pokriven šindrom. Pored njega veliki orah. Svaka generacija osnovne škole je bar jednom imala čas u prirodi iz likovnog obrazovanja. Nastavnik bi nas razmjestio okolo sa zadatkom da nacrtamo hotel. Moj crtež je bio postavljen na izložbi koja je organizovana na kraju školske godine. Sjećam se da je jedna soba bila rezervisana za vozača autobusa, Miša Novakovića. On je svakoga jutra iz Manastira Morače vozio putnike za Titograd. Poslije podne ih je vraćao nazad, a on je morao da prenoći u Hotelu. Magistrala još nije bila probijena pa su i ova putovanja ponekad znala da potraju. Često se dio puta prelazio autobusom, a dio kamionima sa najbližeg gradilišta. Hotel je srušen nakon izgradnje motela, koji se urušava napušten i od vlasnika i gostiju..

    Puni su bili i manastirski konaci. Pored odaja koje je koristio iguman Kirilo Raičević, tu je bila stanica milicije, gvožđara je radila u prizemlju Kule Golovića, u kojoj je danas smještena manstirska riznica. U konacima su stanovale porodice pojedinih milicionara i državnih činovnika. Sjećam se, da je u prizemlju, od česme prema sjeveru, bila fotografska radnja “Foto Pero”. Njen vlasnik Petar Radojević, komšija iz Jasenove, imao je pune ruke posla da na portretima naslika i dušu osobe sa druge strane objektiva. Sreo sam ga mnogo kasnije, polovinom sedamdesetih, na radnoj akciji u Nišu. Markantan, likom podsjeća na Ben Akibu, tada majstor jugoslovenske fotografije, obilazi radne akcije i pravi zbirke umjetničkih i dokumentarnih fotografija o njima.

 Morača je, kao i mnogo puta vjekovima unazad i u tom periodu bila kulturni, svjetovni i duhovni centar ovog dijela Crne Gore. Uvijek se nešto dešavalo. Izgradnja Jadranske magistrale je bio najveći i najsloženiji investicioni poduhvat u Crnoj Gori, pa su gradilišta i Manastir obilazile brojne državne i strane delegacije.

 Živjelo se mnogo drugačije nego sada. Živjeli smo zajedno, a ne jedni pored drugih. Taj duh zajedništva, u to sam se uvjerio kasnije kad sam počeo da radim na gradilištima, nastaje kao posljedica teških uslova rada, izloženosti brojnim opasnostima koje prate izgradnju puteva, posebno tunla i mostova. Tome treba dodati i pripadnost zajedničkom, višem cilju, a ovakav projekat je to bez sumnje bio. Nezaposlenih je bilo veoma malo. Ko god je htio da radi vrata gradilišta su mu bila otvorena. Mnogi su stekli kvalifikacije  minera, zidara, tesara… najbolji među njima su postali poslovođe. Oni manje kuvetni mogli su da rade kao stražari, pomoćnici u magacinu ili kuhinji…   

 Tada nije bilo televizije, intereneta, mobilnih telefona… nije bilo mnogo toga što ima danas. Ali nam to nije nedostajalo. Imali smo jedni druge. Družili smo se, radovali životu i svakom probijenom metru trase ili tunela, svakom kubiku ugrađenog betona... igrali… plesali tango… I tango. Plesalo se na saborima i igrankama.  Prvog maja i na Gospođin dan u Morači,  četvrtog  i dvanaestog jula na Subotištima, trinaestog jula na Utlici, a na Ilin dan na Zelenim Bregovima - na Lukavici. Tokom jeseni i zime - na seoskim igrankama. Svake večeri u drugom selu i drugoj školi. U mojoj školi srijedom veče.

 Nije bilo struje, ozvučenja, instrumenata… Imali smo petrolejke. Sviralo se na svirali (frula ili diple), usnoj harmonici, ako je neko imao, ako ne - imali smo češalj. Kad se preko njega stavi celofan sa kutije cigareta u spretnih rukama pretvarao se u muzički instrumenat. Štimung je bio potpun kad dođe Džemo Kabašić sa harmonikom: “Sviraj, Džemo, tri ti Boga tvoga, ti ne žali buđelara moga”… Igrala su se kola: crnogorsko, moravac, užičko, ljubikolo… Od rata je bilo prošlo tek nešto više od deset godina pa bi se povelo i kozaračko kolo…  I naravno tango.

 Na onoj fotografiji što sam je ranije pomenuo, snimljenoj četvrtog jula 1960. godine, na Rečicama u katunu Subotišta, objavljenu u knjizi Ananija Simonovića “Jasenova i Jasenovci”, plešu tango, kao bilo gdje na planeti. Razlika je samo u tome što je scenu na Rečicama postavio sam Tvorac. Pozornica smještena u hladu stoljetnih bukava pored  planinskog vrela. Oko nje kulise koje čine Božurak, Lubanja Glava, Lijepi Do i naravno Tali – jedan od najljepših planinskih vrhova u Crnoj Gori.

Pardon, par puta mi se potkrala greška. Napisao sam da su plesali tango. Oni nijesu plesali, oni su živjeli tango… Od tada je prošlo skoro šest decenija. Naprežem sjećanje kako bih prepoznao likove tangerosa sa slike, pitajući se koliko među njima ima živih. Nijesam siguran koliko ih ima. Jedino u čem sam siguran jeste da je tango živ. Samo se preselio i evo već osmi put za redom pleše na kolašinskim trgovima.

© Sva prava zadržava Velizar Radonjić