HRONIKA GRADITELJSTVA U CRNOJ GORI

 

“… Crna Gora je i morska pjena i sniježna prašina, igra kamenih litica i sunovrat potoka, grohot bitaka i pijanstvo ratova. To je zemlja nade i očajanja, jave i snoviđjenja... To je zemlja najvece krajnosti – dubokog mraka i raskošne svjetlosti, slobodni zatočenik i usužnjena sloboda…” (Veljko Vlahović).

 

  Crna Gora postoji i traje čitav milenijum. Nastala je na raskršćima migracionih, trgovačkih, karavanskih i osvajačkih puteva. Stasavala na razmeđi civilizacija i klutura, vjera i religija. Nastala na vododjelniici civilizacija i razmeđi svjetova, vjekovima razapeta između Istoka i Zapada naslijedila je graditeljsku baštinu različitihih ciivilizacija i kulturno nasljeđe različitih svjetova – i sa istoka i sa zapada.

Istorija Crne Gore traje čitav milenijum. Milenijum okupacija, ratova, paljenja, razaranja, asimilacija...Milenijum krvi i ognja sa rijetkim i kratkim periodima mira u kojima je ova zemlja, poput Feniksa, ustajala iz pepela i uspinjala se prema zvijezdama. Postajala je zemlja raskošne svjetlosti u kojoj su stvarani biseri graditeljsjog nasljeđa i kulturne baštine. HRONIKA GRADITELJSTVA U CRNOJ GORI (u daljem tekstu: Hronika) je, prije svega, priča o kratkim i rijetkim trenucima njene raskošne svjetlosti u kojima je nastalo njeno graditeljsko nasljeđe i priča o ljudima koji su tu svjetlost i to graditeljsko nasljeđe stvarali.

Hronika nije naučni rad, u njoj nema naučno-istorijskog istraživanja i osvjetljavanja pojedinih događaja, ličnosti ili činjenica. Hronika je svojevrstan ljetopis nastanka graditeljstva u Crnoj Gori i podsjećanje na inženjere kojii su udarili temelje savremenom graditeljstvu i podsjećanje na heroje poslijeratne obnove i izgradnje Crne Gore. Ona je, uz to, podsticaj, podsjetnik i putokaz onima koji budu imali znanja, volje i snage za neka buduća istraživanja i naučnu valorizaciju graditeljskog nasljeđa.

Priča o graditeljstvu i graditeljima istovremeno je i priča o Crnoj Gori. Zato Hronika počinje pričom o nastanku Crne Gore i njenoj istoriji. Priča o nastanku Crne Gore je kratak hronološki presjek njene istorije, sa podsjećanjem na ono najvažnije i samo onoliko koliko je potrebno da bi se razumio istorijski kontekst procesa i okolnosti nastanka i razvoja graditeljstva na prostoru Crne Gore i okolnosti u kojima je nastalo njeno graditeljsko nasljeđe i kulturna baština. Ova priča počinje nekih 60. 000 godina prije nove ere iz doba Palelolita i arheoloških nalazišta koja svjedoče o postojanju praljudi na ovim prostorima. a završava se sa 2006. godinom i obnovom crnogorske nezavisnosti i državnosti.

Sa nastankom Crne Gore nastajali su i njeni gradovi o čemu Hronika podsjeća u posebnom poglavlju. Uz podsjećanje na nastanak gradova hronika podsjeća i na njihove posebnosti posmatrane u kontekstu nastanka i razvoja graditeljstva, podsjeća na bisere graditeljsjskog nasljeđa i na graditelje koji su obilježili nastanak crnogorskih gradova.

Istorija nas uči da su putevi opredjeljivali razvoj mnogih gradova i država i obrnuto. Stepen razvoja nekog društva uticao je na izgradnju puteva i razvoj putne mreže. Putevi su opredjeljivali istorijske tokove i uticali na istoriju džava i kontinenata. Tako je bilo i na području sadašnje Crne Gore. Hronika priča o izgradnji putne infrastrukture počev od rimskih cesta, izgradnje crnogorskih džada do izgradnje autoputa. Posebna pažnja je posvećena graditeljima crnogorskih cesta. 

Počinje i izgradnja crnogorskih željeznica. Prva od Gabele do Zelenike, zatim od Bara do Virpazara, međuratne željeznice od Bileće do Nikšića i od Plavnice do Podgorice. Omladinska pruga Nikšić – Titograd je izgrađena za samo 15 mjeseci. Gradilie su je omladinske radne brigade, a završena je 13 jula 1947. gdiine. Pruga Beograd – Bar, crnogorski metro, kako mnogi nazivaju njen dio kroz Crnu Goru, puštena je usaobraćaj  28 maja 1976. godine...  Na ovoj pruzi je izgrađen i Most na Maloj Rijeci, tada najveći željeznički most u Evropi.

Hronika podsjeća da je prva crnogorska sijalica zasijala na Cetinju 1910. godine i nastavlja hronološkim presjekom izgradnje elektroenergetske infrastrukture i crnogorskih elektrana: Slap na Zeti, Mušovića Rijeka, Perućica, Glava Zete, Piva i TE Pljevlja. Podsjeća i na neke od graditelja elektrana.

Vjerovanje je starao koliko i čovjek. Mijenjali su se samo idoli i kultovi u koje se vjerovalo i u čiju slavu su gradili hramove. Hramovi i svetilišta pripadaju najznačajnijim i najvrjednijim djelima kulturne baštine i graditeljskog nasjeđa sveukupnog čovječanstva. Tako je i u Crnj Gori.  Razvoj prvih gradova u Crnoj Gori pratila je i izgranja hramova i svetilišta.  U Hronici je dat hronološki pregled njihove izgradnje: najstariji vjerski objekti u Crnoj Gori, crkveni objekti građeni od X do XII vijeka, crkve iz doba vladavine Nemanjića, pa crkve iz doba Balšića, Kosača i Crnojevića... Predstavljene su i najstarije džamije u Crnoj Gori, crkveni objekti u Boki, crkve iz doba Petrovića, ali i najnoviji vjerski objekti izgrađeni u dvadesetom i na početku dvadesetprvog vijeka.

Sva Crna Gora je tokom hiljadugodišnje istorije bila jedno veliko stratište, jedno veliko „grdno sudlište“ i svaka njena stopa je zalivena krvlju njenih rodoljuba. Da bi njihova djela ostala upamćena Crna Gora je puna spomen obilježja: spomen parkova, spomenika, spomen kosturnica, spomen ploča. Tuđemili, Vučji do, Krusi, Lovćen, Orlov Krš, Grahovac, Breza, Gorica, Lazine, Nikšić, Stražica, Vuksanlekići, Lovćenska Vila, Knjaževac, Bijela Gora, Jasikovac, Bezmetković... Priča o spomenicima, u Hronici, počinje od najvećeg, koji je podignut u slavu najvećeg  - od Mauzoleja na Lovćenu. Hronika podsjeća i na meštre od spomenika: Ivana Meštrovića, Rista Stijovića, Draga Đurovića, Kanu, Tomanovića, Bogdanovića, Miodraga Živkovića...

Sticanjem nezavisnosti i međunarodnog priznanja na Berlinskom kongresu 1978. gidine, Crna Gora postaje još jedna od evropskih Prijestonica. Osnivaju se državne institucije, otvarju veleposlanstva, a sve to traži i nove građevine. Izgrađena je Biljarda, Vladin Dom i Dvorac Kralja Nikole na Cetinju, dvorci u Podgorici, Baru i Nikšiću, Francusko, Rusko, Englesko, Austrijsko, Italijansko poslanstvo, Zetski dom, Narodna banka, Đevojački institut, Bolnica Danilo Prvi. Između dva svjetska rata je podignuta zgrada Banovinske uprave na Cetinju, Opštinski dom, Carinarnica i zgrada Trgovačke komore u Podgorici, Gimnazija na Cetinju i u Podgorici... Hronika podsjeća i na izgradnju prvih hotela u Zelenici, Herceg Novom, Budvi, Ulcinju... Slijedi poratna obnova i izgradnja Crne Gore i podsjećanje na najvažnije državne građevine, škole, bolnice, hramove kulture, na izgradnju savremenih hotela, sportskih objekata, robnih kuća... Podsjeća i na njihove projektante i graditelje.

Priča o graditeljima i graditeljstvu je nezamisliva bez podsjećanja na norme, pisana ili nepisana pravila građenja, počev od Hamurabijevog zakonika pa preko podsjećanja na odredbe srednjevjekovnkih satuta Budve i Kotora, Bogišićevog zakonika... Poseban osvrt je dat na institucionalni i pravni okvir u Kraljevini Jugoslaviji. Stvaranjem nove države gradi se i novi institucionalni i pravni okvir za graditeljstvo. Hronika podsjeća na propise FNRJ i NRCG i prve institucije nadležne za poslove graditeljstva. Podsjeća da je duh tadašnjih zakona o građenju i zakona o planiranju i uređenju prostora bio zaštita javnog interesa i uspostavljanje pravnih instituta koji su ovu zaštitu obezbjeđivali.

Inženjerska komora je jedna od najvažnijih institucija u sistemu crnogorskog građevinarstva. Usuđujem se da kažem da je važna skoro koliko i nadležno ministarstvo.  Komora, u ime države, vrši određena javna ovlašćenja. Komora je i svojevrstan regulator...  Inženjerske komore na prostoru nekadašnje Jugoslavije, sa dužim prekidom nakon Drugog svjetskog rata, postoje čitav vijek - od  oktobra 1924. godine. Ova priča slijedi put inženjerskih komora od 1924 godine do danas.

U posebnom poglavlju je priča o objektima koji su zbog istorijskih i drugih okolnosti ostali samo u planovima, u snovima koje sanjamo deceniju ili dvije, pola vijeka, neki od njih i čitav vijek, ili vijek ipo. Riječ je o infrastrukturnim i javnim objektima značajnim za razvoj Crne Gore. Zbog toga što nijesu realizovani čine se ljepšim, kao u Desankinoj „Slutnji“. Njihov spisak nije ni mali ni beznačajan.

U Hronici su i „priče iz naftalina“. Prikupljajući građu za Hroniku graditeljstva naišao sam na mnogo interesantnih dokumenata, novinskih  članaka, fotografija i još što-šta drugog. Svaki od ovih dokumenata je bio drugačiji i pričao posebnu priču. Zajedničko im je što su sve ove priče, manje više, interesantne i „mirišu na suv bosiljak“. Odabrao sam one koje su mi se učinile posebno interesantnim.

 

Drugi dio Hronike je priča o graditeljima, ispričana pod motom „Vi nijeste nikom, vama se je dužno.“  Graditeljsko nasljeđe obavezuje da niko ne bude preskočen i da niko ne bude zaboravljen – kako izvanjci, tako ni graditelji iz Crne Gore, a njihov spisak seže vjekovima unazad do četrnaestog vijeka i Fra Vita Kotoranina i Rada Neimara… Tako i ova priča o graditeljima počinje vjjekovima unazad, sa početka četrnaestog vijeka. Zavisno od dostupnosti i pouzdanosti izvora prikupljani su podaci, zapisivano svako ime, provjeravana pouzdanost onoga što je sakupljeno i na osnovu svega toga, poput slagalice, pravljena je priča.

Graditelji nijesu obični ljudi. Oni su ljudi posebnog kova. Nepopravljivi optimisti. Stvaraoci i umjetnici čiji vidici sežu po nekoliko vjekova unaprijed i čija djela traju vjekovima nakon svojih graditelja. Vječiti nomadi koji se sele sa jednog na drugo gradilište, iz jednog bespuća u drugo a da najčešće nemaju vremena da uživaju u onom što su izgradili. To su ljudi oženjeni cestama i prugama, u braku sa mostovima i zgradama... u braku bezgranične ljubavi i strasti. Usput su imali i porodice i voljeli sa istom strašću, imali su djecu koja su nastajala u svojevrsnom bračnom trouglu čije su strane bili njihovi očevi sa jedne, majke sa druge i građevine sa treće strane.

Stara je istina da iver ne pada daleko od klade, pa su i djeca, veoma često, rođena i rasla na velikim gradilištima, stasavala sa velikim projektima, naslijedila ljubav i strast prema graditeljstvu i stvaranju. Postali su dostojni imena graditelja.

U ovoj knjizi su ispričane priče o svima njima, podijeljene po međusobno prepletenim poglavljima, prepletenim i sa pričama ispričanim u Prvoj knjizi Hronike graditeljstva.

Priča o graditeljima počinje pričom o pionirima graditeljstva, od već pomenutih Fra Vita Kotoranina, Rada Neimara, Mihoja Brajkova, Mimara Hajrudina. Slijede graditelji bokeških crkava i palata: Katičić, Foretič, Makaruci.., zatim izvanjci na Cetinju u devetnaestom vijeku: Josip Slade, Pakler, Pol Gade, Maguljani, Tapavica, Ante Dešković...U periodu od 1846. do 1918. godine više od 80 mladih ljudi iz Crne Gore je studiralo tehničke nauke na evropskim univerzitetima. Ovo poglavlje je priča o njima: o vojvodi Mašu Vrbici, artiljerijskom oficiru projektantu i graditelju puteva, Marku Đukanoviću prvom građevinskom inženjeru, Lazaru Mijuškoviću, prvom rudarskom inženjeru...

Gavrilo Cemović, građevinski inženjer je prvi crnogorski inženjer sa diplomom jugoslovenskog univerziteta. Diplomirao je u martu 1921. godine na Tehničkom fakultetu beogradskog univerziteta. Slijede Milovan Mijušković, Svetozar Bogićević, Gligorije Vukčević, Petar Božović, Vinko Đurović, Drago Jojić, Filip Damjanović... Veliša Popović... Periša Vukotić... Vujadin Popović i tako redom, više od 70  u periodu od 1921. do 1941. godine na Beogradskom univerzitetu. Samo iz šavničkog kraja bilo ih je više od 10. Ova priča se nastavlja podsjećanjem na crnogorske inženjere koji su svoja znanja i diplome sticali na univerzitetima u Zagrebu, Ljubljani, Sarajevu, Nišu, Skoplju, Novom Sadu.

Građevinki tehničari su bili najveći junaci poslijeratne obnove i izgradnje Crne Gore, jer inženjera nijesmo imali mnogo. Nijesmo imali ni tehničare pa je odmah nakon rata počelo njihovo školovanje. Najprije na Građevinskom tehnikumu u Zagrebu, a zatim i u prvoj srednjoj građevinskoj školi u Crnoj Gori.  Srećom još uvijek ima živih učenika prvih generacija građevinskih tehničara školovanih u Zagrebu i Titogradu, pa Hronika u posebnoj priči, iz prve ruke, podsjeća na prve tehničare i na njihovo školovanje.

Prvi građevinski inženjer koji je diplomirao na crnogorskom univerzitetu bio je Veselin Stevanov Kovačević. Na njega je Crna Gora čekala dugo: više od 90 godina od kada je Marko Đukanović, prvi crnogorski građevinski inženjer diplomirao na Sorboni; 64 godine od od dana kad je Gavrilo Cemović, prvi crnogorski inženjer sa diplomom jugoslovenskog fakulteta, diplomirao na građevinskom fakultetu u Beogradu i punih 40 godina od kraja Drugog svjetskog rata.  Kovačević je diplomirao 12. februara 1985. godine. Za prvih dvadeset godina postojanja fakulteta dioplomiralo je njih 420...  Pored priče o Građevinskom fakultetu, prvim inženjerima i njihovim profesorima, u Hronici je ispričana i priča o prvim elektro i mašinskim inženjerima sa diplomom crnogorskog univerziteta, koji su svoju karijeru nastavili u graditeljstvu, inženjerima geodezije i na kraju prvim arhitektima školovanim u Crnoj Gori...

Graditeljsko nasljeđe Crne Gore svjedoči o znanju i umijeću onih koji su ga stvarali kroz vjekove. U početku su to bili izvanjci jer, kao što sam već kazao, naših inženjera nijesmo imali. Sa stasavanjem moderne države školovali su se i stasavali i crnogorski inženjeri. Neki od njih su, kako izvanjci, tako i crnogorski inženjeri, postali vanredni ili redovni članovi akademija nauka i umjetnosti. Drugi su postali članovi inženjerskih i drugih esnafskih akademija. Jednih i drugih, zajedno, ima više od pedeset. Hronika priča i o njima i njihovm djelu.

Posebna priča u Hronici je ispričana o izvanjcima koji su projektovali i gradili u Crnoj gori i graditeljskom nasljeđu koje su ostavili. Njihov spisak je impresivan. Na njenu su mnoga poznata imena jugoslovenske arhitektuire, konstruktori i graditelji mostova, inženjeri različitih struka i specijalnosti koji su u poratnom periodu došli na ispomoć Crnoj Gori.

Hronika čuva od zaborava heroje poratne obnove i izgradnje i priča priču o prvim direktorima poratnih građevinskih preduzeća, ključnim kadrovima građevinskih preuzeća, graditeljima crnogorskih cesta, dobitnicima ordena i medalja zarađenih na građevinama širom Crne Gore... Čuva od zaborava i genarale i narodne heroje -predratne tehničare, inženjere ili studente tehnike.

Graditeljstvo nije samo kubik betona i kvadrat maltera pa ni graditelje ne treba posmatrati samo kroz kubik ili kvadrat.  „Obuci moju košulju pa mi sudi“  kaže jedna stara crnogorska izreka. Zato sam družeći se sa graditeljima pokušavao da im zavirim ispod košulje, da proniknem u njihovu dušu, da ih bolje razumijem i više poštujem.

Hronika u posebnoj priči priča baš o tome, kakvi su bili ispod košulje, po čemu su se razlikovali od drugih. Ovo poglavlje je, zapravo svojevrstan kolaž priča o običnim-neobičnim ljudima, šampionima sa takmičenja i udarnicima, o graditeljima pjesnicima, o ljudima koji su imali i dušu i duh i podsjećnje na nihove antologijske anegdote... Tu je i priča o tri Milice, tri dame, bastadure u suknji, koje su svu svoju mladost i čitav radni vijek radile muške poslove na građevinama.

U hronici je posebna priča o graditeljima i onima koji su bili na pragu da to postanu, ali su spletom okolnosti, kao “mlado žito” rano navili klasove. Neko je, kao studenti građevine Mirčeta Pešić i Mihailo Đurović,  poginuo na Jadru ili Mačkovom visu, prvi crnogorski elektroinženjer Rade Gardašević i  arhitekta Vasilije Žugić na Skadru. Građevinski inženjer Vukašin Ušćumlić je poginuo u Aprilskom ratu 1941. godine, inženjer Mirko Pejatović je poginuo kao komesar partizanske jedinice, inženjer Lazar Jauković je strijeljan na Mostu na Tari… Ginuli su i na građevinama, neki na putu od kuće do gradilišta kao  što se desilo radnicima GP “Crna Gora” u Javorovom Dolu. Najviše ih je stradalo na Pjenavcu 1962 godine…

 

Treći dio Hronike je rezervisan za registre i dokumenta. Tu je popis ovlašćenih inženejra i arhitekata u Kraljevini Jugoslaviji iz 1938. godine, Zakon o ovlašćenim inženjerima i arhitektima iz 1936. godine, prvi poratni jugoslovenski i crnogorski zakoni o  građenju i planiranju.

Objavljena su i neka intersantna dokumenta i diplome iz međuratnog i prvih poratnih godina...

Posebna poglavlja su posvećena registrima objekata i ličnih imena i popisu korišćene literature.