Piše:
Velizar Radonjić
RAZNIZAO
SE BISER LEVANTA
Alep,
jedan od najstarijih nastanjenih gradova u istoriji svijeta; Alep, jedno od
glavnih kulturnih i vjerskih središta Levanta; Alep, arapski glavni grad
kulture; Alep jedan od bisera UNESCO-ve svjetske baštine Azije i Oceanije; Grad Alep - više ne postoji.
Nastao
jedanaest hiljada godina prije Hrista, dva milenijuma stariji od Jerihona.
Nezaobilazan na Putu svile i trgovačkim putevima od Sredozemlja do Mesopotamije.
Alep, grad sa posebnim identitetom. Poseban po arhitekturi, kulturnom i
graditeljskom nasljeđu. Niska najljepših bisera koje su iza sebe ostavljali
njegovi osvajači.
Nastajao
je i opstajao na geografskoj i istorijskoj vjetrometini. Dočekivao i ispraćao
putnike i karavane. Odolijevao vojskama i vojskovođama. Odolijevao vjekovima.
Preživio i nadživio sve svoje osvajače. Preživio i nadživio milenijume.
Alep,
arapski glavni grad kulture više ne postoji. Raznizao se biser Levanta. Nema
bedema Alepske citadele. Srušen je minaret stare Alepske džamije, sagrađen prije skoro hiljadu
godina - u doba seldžučkog sultana Tutuša I. Kameni blokovi od kojih je bio
sazidan zatrpali su grobnicu Zaharije - oca Jovana Krstitelja. U Sokaku Medina,
do skoro najdužoj natkrivenoj tržnici na svijetu, više se ne prodaje svila iz
Irana, začini iz Indije ni kafa iz
Damaska. Danas je to trinaest kilometara dug horor. Razorena je crkva Svete
Marije u Deiz Ez Zoru, razoren je... da ne nabrajam dalje, razoren je čitav Grad.
Najveći
sirijski grad, koji je imao više od dva miliona i trista hiljada stanovnika,
danas je grad duhova. Dragulj Levanta je postao ukleti grad. Desetine hiljada
mrrtvih, stotine hiljada raseljenih...samo iz ovog grada. Iz Sirije i deset
puta više. Egzodus biblijskih razmjera.
Grad
koji je tokom milenijuma odolijevao Hanancima, Jevrejima, Asircima ...
Krstašima, Turcima i Francuzima danas je pao na koljena. U njemu su i djeca
prestala da plaču – suze su postale luksuz.
Gradom
tumaraju napušteni psi, penju se po ruševinama, nadajući se da će ispod njih
nanjušiti miris svojih gospodara i odlaze dalje nadajući se da će ih naći ispod
neke druge gomile betona i kamena.
Zadah
smrti pritiska grad... zadah smrti i bola... zadah licemjerstva...
Dunuće
vjetrovi i oduvati zadah smrti. Možda donesu i dašak svježine, miris slobode,
sreće, možda vrati suze njegovoj djeci a suze će im vratiti i osmijeh... Ali će
ostati zadah srama i zadah licemjerstva njegovih rušitelja, zadah koji nikada
neće nestati.
U Podgorici, decembra 2016.
godine.
Нема коментара:
Постави коментар